Danas mi je kao rođendan. Mrak! Osjećam se fenomenalno glupo i nadvremenski staro. Metuzalem, Isusov magarac i ja, tu smo si negdje – ekipa po godinama. Još jedan mrak!
Moja draga gospođa majka koja je skoro još jedanput stara koliko sam i sama, što bi moje dijete reklo: “Jedina koja je s gospodinom Bogom bila na otvaranju zemlje.” – neće se sjetiti da ja danas imam rođendan. Nema to veze što me rađala. Mislim, i ako se sjeti reći će da nije znala na koji broj telefona, mobitela i ne znam čega da me nazove. Ovo je već treći mrak, a još je jutro.
Konjina od bivšeg muža s kojim još uvijek živim u istom prostoru (nemojte me pitati zašto, jer to je pre-science atomska fizika življenja) koji me jučer izbacivao iz stana, danas bi mogao doplahutati s nekakvim šarenim zamotuljkom tipa poklon i tipa: pa to je normalno i koji mi je kurac jer on je znate formalist. Halloooooooooooooooo!?! Mrak četvrti! (P.S. – Jedva čekam da se odselim. I u tom kontekstu jebemti vladu, ovu kokošku na premijerskoj stolici, državni bankrot i banke koje imaju takve uvjete kreditiranja da uz svu urednost i visinu plaće kredit ne možeš dobiti. Toliko o perspektivi življenja. Ujedno, mrak peti!)
Moje tri gracije iz Kroacije, moje tri najbolje frendice, ove što me znaju već od pamtivijeka, što su spiždene na moju mjeru, prostoga duha, čistoga srca i bez dlake na jeziku, pa taman i da si Bogu brat, otpizdile svaka u svoj bogu iza nogu, pi’domaterinski kraj svijeta, pa mi stižu razglednice, karte, čestitke, SMS-ići. (Previše psujem, ‘ebemu mater, takav je dan!) Uglavnom nema ih na dohvatoruku, pa da ih zgrabim i odjezdim s njima na neki dobar trač, jadikovku kukulelovku, da se negdje dobro naklopamo, gurmanski omastimo i zajebemo sve dijete na kojima smo sve skupa osim ove Željke Amazonke (majke ti u kakvu se glistu pretvorila, a bila sam još nedavno nenadjebivo mršavija), pa da onda bez kapi alkohola (jer mi smo prokleto trijezne, jedne od onih što su pijane na suho) rasturimo društvo u restoranu i susjednom lokalu, onako iz zajebancije i kroz grohotan smijeh. Eh, a sad kako ih nema, a ovu Dalmatinku i onako moram uvijek dovlačit’ (sva sreća da je žena pokretna i od akcije po tipu: uvijek spremna), cijeli ću taj slavljenički performans morati izrebalansirati za jesen. Ajde ovo nije baš taki mrak – ovo je sivilo broj jedan s mogućnošću rujanskog razvedravanja.)
Gospodin X koji bi mi rado zavirio u gaćice i zvao me svojom već se javio. Dvostuko čak. Poslao SMS i nazvao. On bi nešto, ali kao i obično ni sam ne zna točno što. On se pojavio par godina nakon što sam se rastala i od tada je tu. Čeka. Ne zna se što, ali čeka. Valjda da se ove imovinsko-pravne zavrzlame konačno razriješe, pa da mračan suživot kao jedina garancija da ne spušiš sve što si u životu stvorio, napokon prestane. Ne znam, ali valjda. On bi da mi nekako, ali ne zna kako, jer već godinama sprema vlastiti kaos, ali mu to više ne ide nego što mu ide. A meni dosta vlastitih sranja da bi još i tuđa kusala. Da li ja to postajem odvratno egoistična i sebična?! Daj Bože da me se napokon primilo!
Uglavnom, gospodin X je s vremenom postao inventar moga življenja, nezvana sjena pratilja, nužno zlo ili tako nešto. S povremenim, vrlo rijetkim izletima u nešto originalno i oduševljavajuće, najčešće je naporan pain in the ass. Jednom sam ga pokušala sasjeći u komadiće i okončati više tu lakrdiju, ali je gospodin pokazao neočekivanu žilavost. Trenutno nemam snage još i za to ratovanje, za iskorijenjivanje žilavih žila. Budući da od samog početka kod mene sve karte stoje na stolu i otvorene, boli me dupe. Ti se baš sad, i baš tako nakanio i ne odustaješ – oki doki striček, samo nek se zna, poslije nema nismo znali, jer se znalo. Sve se zna. Kod mene nema oko kere, pa na mala vrata. Kod mene, na glavna vrata i drito u glavu. Jest, da me najčešće to skupo stoji, ali ja rađe skupo plaćam i mirno spavam. Pa tko voli nek izvoli.
Dakle, tu mi se sve čini da za danas nismo gotovi. Mogao bi pasti još kakav poziv na ručak, večeru ili štogod. Nekako si baš ne izgledam raspoloženo za takvu vrstu kreveljenja kojeg ne osjećam. No, nikad ne reci nikad, pa tak nebum ni ja. Za silu je, vele, vrag i muhe jel.
Toliko o rođendanu i danu slavljeničkom.
A sad idem kod frizera.