You’ve got a blog

On je imao i još uvijek ima, a i ja sam imala i još uvijek imam blog. Pišemo tamo i on i ja već duže vrijeme. Svatko od nas niže svoje postove na svoji način, nekim svojim ritmom i stilom.

Ne znam tko je koga pronašao, ali nekako mi se čini da sam ja prvo naletila na njegovo pisanje i da mi se dopalo. Bilo je to prije otprilike godinu dana. Od tada, iako sam ga čitala redovno, tek tu i tamo ispod pokojeg njegova posta ostavila bih komentar. Ponekad vrckav, ponekad ozbiljan, ponekad izazovan ili tek smiješan i zadirkujući, ali uvijek iskren i otvoren, upravo onakav kakav je osjećaj u meni pobudio napisani tekst.

Onda je jednoga dana stigla njegova poruka. Nenavikla na njih, nisam je ni primjetila, pa je on ispod moga postao morao ostaviti poruku – obavijest o slanju. Pronašla sam je i odgovorila pristojno, prateći duh u kojem je bila napisana. A, bila je vedra. Od tada prošla su dva mjeseca. Nove poruke kao ni odgovora na moju nije bilo. U međuvremenu izmjenismo tek pokoji komentar na blogu.

A onda, jednoga dana, nakon otprilike dva i pol mjseca stigla je i druga poruka izazvana nekim mojim komentarom ostavljenim ispod njegova tada najnovijeg posta. Odgovorih i na nju, pomalo zbunjeno jer me zbunila svojim sadržajem. Odgovor je stigao sljedećeg dana. Otpisah ponovo, ali njegov odgovor nakon toga nije stigao. Čekala sam dan, dva, a onda odustala.

Šestoga dana nakon toga iznenada stiže u najmanju ruku vrlo neobična poruka i nadasve ni najmanje očekivana. Zbunila me, razdragala, zapanjila, oduševila i oraspoložila – sve odjednom. Odgovaram mu, razmjenjujemo e-mail adrese i tako počinje naše dopisivanje.

On je imao i još uvijek ima, a i ja sam imala i još uvijek imam blog. Pišemo tamo i on i ja već duže vrijeme. Svatko od nas niže svoje postove na svoji način, nekim svojim ritmom i stilom.

Ne znam tko je koga pronašao, ali nekako mi se čini da sam ja prvo naletila na njegovo pisanje i da mi se dopalo. Bilo je to prije otprilike godinu dana. Od tada, iako sam ga čitala redovno, tek tu i tamo ispod pokojeg njegova posta ostavila bih komentar. Ponekad vrckav, ponekad ozbiljan, ponekad izazovan ili tek smiješan i zadirkujući, ali uvijek iskren i otvoren, upravo onakav kakav je osjećaj u meni pobudio napisani tekst.

Onda je jednoga dana stigla njegova poruka. Nenavikla na njih, nisam je ni primjetila, pa je on ispod moga postao morao ostaviti poruku – obavijest o slanju. Pronašla sam je i odgovorila pristojno, prateći duh u kojem je bila napisana. A, bila je vedra. Od tada prošla su dva mjeseca. Nove poruke kao ni odgovora na moju nije bilo. U međuvremenu izmjenismo tek pokoji komentar na blogu.

A onda, jednoga dana, nakon otprilike dva i pol mjseca stigla je i druga poruka izazvana nekim mojim komentarom ostavljenim ispod njegova tada najnovijeg posta. Odgovorih i na nju, pomalo zbunjeno jer me zbunila svojim sadržajem. Odgovor je stigao sljedećeg dana. Otpisah ponovo, ali njegov odgovor nakon toga nije stigao. Čekala sam dan, dva, a onda odustala.

Šestoga dana nakon toga iznenada stiže u najmanju ruku vrlo neobična poruka i nadasve ni najmanje očekivana. Zbunila me, razdragala, zapanjila, oduševila i oraspoložila – sve odjednom. Odgovaram mu, razmjenjujemo e-mail adrese i tako počinje naše dopisivanje.

Kao pas…

Čovjek se ponekad uistinu osjeća sam kao pas, ma kako slika naizgled bila idilična…!

Ponos i predrasude

Netko će se možda i smijati, ali ponosa je dovoljno da otfrknem ponosno, a predrasude ću jednostavno zanemariti u preskoku.

Kasno je, a još sam na poslu. Trebala bih još ponešto dovršiti, ali više nemam ni živaca ni snage. Osim toga, napokon sam je pronašla.

Možda je čudno da je još uvijek nisam pročitala. Možda je još čudnije što me u ovim mojim godinama već duže vrijeme intenzivno ganja da je pročitam. Ne znam, ali baš to mi se događa.
Tražila sam je već duže vrijeme. Rasprodana. Doći će, ali nije došla. Naručit će je, ali je nisu naručili. I danas, već napola odustala, od svih pretraga (onih progooglanih do onih odpješačenih od knjižare do knjižare), napokon je pronalazim.

On-line i off-line antikvarijat. Piše da ima. Tražim kontakt. Pronalazim i broj telefona. Nazivam i pitam. Kažu ima. Rezervirat će mi. Nakon desetak minuta, pretražujem ponovo, ali on-line antikvarijat kaže da je više nema. Zaista su brzi.

Žurim po moj primjerak “Ponosa i predrasuda” Jane Austen.
A oni, jedini kod kojih sam je našla su: www.antikvarijat-studio.hr

P.S.
I nisu mi platili za reklamu, ovo je od srca, zbog sreće što sam je pronašla!

Ni Merlin, ni Coperfield – samo ja

Utorak. Trebala bih biti na poslu, a nisam. Barem ne još. Mislila sam da ću uspjeti sve napraviti, riješiti, organizirati bez da odem na godišnji. Čini se da tako ipak neće moći ići. Javila sam da kasnim. No, bojim se da neće biti ništa bolje i nikakve velike koristi od mene ni onda kad zakašnjelo stignem. Toliko sam živčana i rastresena da se jednostavno ne mogu koncentrirati. A i kako bih? Manje adaptacijske radove i njihove troškove od cca 50.000,- kn trebala bih ugurati u 10.000,- kn relativno raspoloživih. Čovjeće, pa nisam ja Coperfield!

U tom duhu, jednako tako, trebala bih posao od 2-3 tjedna ugurati u 5-7 dana. E, pa bome nisam ni Merlin. Uz sve to, kad i ako na kraju zatražim i dobijem godišnji, možda bih trebala otići negdje i zaista se malo odmoriti. Ono baš, pustiti mozak na pašu, bacit se u more, sunčati se, šetati, slušati glazbu, pustit druge da mi makar polupansionski, ako već ne i punopansionski ili, najbolje bi bilo, all inclusive, kuhaju, spremaju, ugađaju, a za sve ostalo puste me na miru. Možda bi se dalo negdje ubosti neki last minute aranžman i rastegnuti ga na 12 miliona rata, ali…

Uglavnom oko mene kud god pogledam, kamo god se okrenem sve sami gordijski čvorovi. Ovaj čas ne vidim načina ni sredstava kako ih raspetljati. Osim toga, ti čvorovi, čovjeće, kao da su neraskidivim srodstvom povezani s Hamletovskim pitanjima tipa: Adaptirati ili neadaptirati? Uzeti godišnji ili ne uzeti godišnji (pa ipak pokušati izdurati i izgurati ovako)? Spakirati kofere i otići na odmor ili ne otići? Riješavati čvor po čvor ili ih sve sasjeći, pitanje je sad? I tako redom…

Kažu jutro je pametnije od večeri. Ja se već nekoliko jutara budim nakon tih kao glupljih večeri, i ništa ne primjećujem tu pametnijost jutra. Čak štoviše, svako mi se jutro čini gluplje i od prethodne večeri, i od prethodnog jutra. Ukratko, problemi me stišću i sve sam gluplja umjesto da sam pametnija. Osjećam se kao dobro uglavljena u škripcu, dok se neka budala igra s onom ručicom i samo ga još bolje zateže.

Iako nisam Ines, moja je deviza “Nedaj se Ines!”, pa se uglavnom tako i ponašam, nastojeći ne odustati i boriti se do kraja. Zašto, ipak, ne uspijeva? Ne znam, možda je greška ipak u imenu?! Možda bih imenovno ipak trebala prilagoditi ovu deviznu krilaticu, pa da profunkcionira. Probat ću.

A sad giljam na  posao, ali ne zato da bih radila, već po godišnji.
Jednom i ja moram tako!
Možda je ipak došlo vrijeme da samu sebe, barem samoj sebi, stavim na prvo mjesto.
Da, svaka čast svakome, ali veresija više nikome. Dosta je bilo altruizma.
Došlo doba da dobra raskine bratsko-sestrinske odnose s budalom.
Što je bilo bilo je. Ne ponovilo se!

Slavljenički

Danas mi je kao rođendan. Mrak! Osjećam se fenomenalno glupo i nadvremenski staro. Metuzalem, Isusov magarac i ja, tu smo si negdje – ekipa po godinama. Još jedan mrak!

Moja draga gospođa majka koja je skoro još jedanput stara koliko sam i sama, što bi moje dijete reklo: “Jedina koja je s gospodinom Bogom bila na otvaranju zemlje.” – neće se sjetiti da ja danas imam rođendan. Nema to veze što me rađala. Mislim, i ako se sjeti reći će da nije znala na koji broj telefona, mobitela i ne znam čega da me nazove. Ovo je već treći mrak, a još je jutro.

Konjina od bivšeg muža s kojim još uvijek živim u istom prostoru (nemojte me pitati zašto, jer to je pre-science atomska fizika življenja) koji me jučer izbacivao iz stana, danas bi mogao doplahutati s nekakvim šarenim zamotuljkom tipa poklon i tipa: pa to je normalno i koji mi je kurac jer on je znate formalist. Halloooooooooooooooo!?! Mrak četvrti! (P.S. – Jedva čekam da se odselim. I u tom kontekstu jebemti vladu, ovu kokošku na premijerskoj stolici, državni bankrot i banke koje imaju takve uvjete kreditiranja da uz svu urednost i visinu plaće kredit ne možeš dobiti. Toliko o perspektivi življenja. Ujedno, mrak peti!)

Moje tri gracije iz Kroacije, moje tri najbolje frendice, ove što me znaju već od pamtivijeka, što su spiždene na moju mjeru, prostoga duha, čistoga srca i bez dlake na jeziku, pa taman i da si Bogu brat, otpizdile svaka u svoj bogu iza nogu, pi’domaterinski kraj svijeta, pa mi stižu razglednice, karte, čestitke, SMS-ići. (Previše psujem, ‘ebemu mater, takav je dan!) Uglavnom nema ih na dohvatoruku, pa da ih zgrabim i odjezdim s njima na neki dobar trač, jadikovku kukulelovku, da se negdje dobro naklopamo, gurmanski omastimo i zajebemo sve dijete na kojima smo sve skupa osim ove Željke Amazonke (majke ti u kakvu se glistu pretvorila, a bila sam još nedavno nenadjebivo mršavija), pa da onda bez kapi alkohola (jer mi smo prokleto trijezne, jedne od onih što su pijane na suho) rasturimo društvo u restoranu i susjednom lokalu, onako iz zajebancije i kroz grohotan smijeh. Eh, a sad kako ih nema, a ovu Dalmatinku i onako moram uvijek dovlačit’ (sva sreća da je žena pokretna i od akcije po tipu: uvijek spremna), cijeli ću taj slavljenički performans morati izrebalansirati za jesen. Ajde ovo nije baš taki mrak – ovo je sivilo broj jedan s mogućnošću rujanskog razvedravanja.)

Gospodin X koji bi mi rado zavirio u gaćice i zvao me svojom već se javio. Dvostuko čak. Poslao SMS i nazvao. On bi nešto, ali kao i obično ni sam ne zna točno što. On se pojavio par godina nakon što sam se rastala i od tada je tu. Čeka. Ne zna se što, ali čeka. Valjda da se ove imovinsko-pravne zavrzlame konačno razriješe, pa da mračan suživot kao jedina garancija da ne spušiš sve što si u životu stvorio, napokon prestane. Ne znam, ali valjda. On bi da mi nekako, ali ne zna kako, jer već godinama sprema vlastiti kaos, ali mu to više ne ide nego što mu ide. A meni dosta vlastitih sranja da bi još i tuđa kusala. Da li ja to postajem odvratno egoistična i sebična?! Daj Bože da me se napokon primilo!

Uglavnom, gospodin X je s vremenom postao inventar moga življenja, nezvana sjena pratilja, nužno zlo ili tako nešto. S povremenim, vrlo rijetkim izletima u nešto originalno i oduševljavajuće, najčešće je naporan pain in the ass. Jednom sam ga pokušala sasjeći u komadiće i okončati više tu lakrdiju, ali je gospodin pokazao neočekivanu žilavost. Trenutno nemam snage još i za to ratovanje, za iskorijenjivanje žilavih žila. Budući da od samog početka kod mene sve karte stoje na stolu i otvorene, boli me dupe. Ti se baš sad, i baš tako nakanio i ne odustaješ – oki doki striček, samo nek se zna, poslije nema nismo znali, jer se znalo. Sve se zna. Kod mene nema oko kere, pa na mala vrata. Kod mene, na glavna vrata i drito u glavu. Jest, da me najčešće to skupo stoji, ali ja rađe skupo plaćam i mirno spavam. Pa tko voli nek izvoli.

Dakle, tu mi se sve čini da za danas nismo gotovi. Mogao bi pasti još kakav poziv na ručak, večeru ili štogod. Nekako si baš ne izgledam raspoloženo za takvu vrstu kreveljenja kojeg ne osjećam. No, nikad ne reci nikad, pa tak nebum ni ja. Za silu je, vele, vrag i muhe jel.

Toliko o rođendanu i danu slavljeničkom.
A sad idem kod frizera.

Vrijeme ispunjenja – 001

On

Plan se promjenio već sto puta. Sve je već trebalo biti gotovo. Već je trebao biti kod kuće i odavno na godišnjem odmoru, a on je još uvijek putovao Europom. Sve to činilo ga je pomalo nervoznim. Pomišljao je da sve prekine naprasno i krene iznova, na jesen. Ionako se ništa neće promijeniti. Ljudi su mahom na godišnjim odmorima. No, nešto mu nije dalo da odustane. Tvrdoglavo je tjerao dalje ni sam ne znajući zašto.

24. srpanj bio je petak. Žurili su na aerodrom. Netko iz pratnje rekao je Zagreb. Registrirao je taj podatak tek ovlaš. Zaokupljen nekim sasvim drugim mislima, tek nakon nekoliko sekundi prostrujala mu je misao kako mora da sad idu tamo. Gdje je to točno i zašto tamo uopće idu nije se mogao sjetiti. Kroz zatamnjena stakla promatrao je dugačku kolonu automobila u kojoj su stajali, jednako kao i ovi u dva susjedna kolna traka. Nije se moga sjetiti kako to ovdje nazivaju, a imali su neku posebnu riječ. “Stau” ili tako nekako, nije bio siguran. Nesvjesno, tiho je uzdahnuo. Sve mu je to išlo na živce. Pitao se što sve to njemu uopće treba.

* * *

Zrakoplov je bio ugodno rashlađen. Njegovi su se ljudi dobro brinuli za takve stvari. Nekad je uistinu znao biti nezgodan, a znao je i to da ga se većina boji. Zavalio se u jednu od fotelja kraj prozora. Iako je unutra bilo ugodno, sunce je pržilo kroz staklo. Nesvjesno, trznuo je ruku s naslona i ponovo se namjestio u naslonjaču. Podigavši pogled, ugledao je mladu ženu kako netremice ga gledajući korača prema njemu. Nije je vidio do sad.

- Novi član posade? – upitao je kad je ova zaustavila korak točno ispred njega.
- Yes, sir. – odgovorila je lagano se nasmiješivši i nadodala – Želite li nešto prije polijetanja?
- Veše ime? – nastavio je, preskočivši njeno pitanje.
- Melita. – odgovorila je.
Odmjerio ju je od glave do pete, otvoreno, oštro i pomalo drznički. Bila je stasita crnka, ni previsoka niti previše sitna, skladno građena, u ranim tridesetima.
- Crne su žene strastvenije, - prostruji mu misao. - One su poput naših žena tople i srčane, istovremeno. – razmišljao je dalje. – Crvenokose su počesto prgave i bezrazložno divlje. Plavuše su ga znale snažno privući i gotovo opčarati, ali u pravilu, velika večina njih ipak je bila nekako anemično bezbojna i lutkasta. Neke su znale biti iznimno lukave, promočurne i prodorne, dok ga se večina njih doimala kao da su i bez mišljenja i bez karaktera. Prave “la puppet Barbie”. Da, crnke su one što imaju čvrstinu. One na koje se čovjek može osloniti. – konstatirao je u sebi.

“Zagreb, Croatia…” prenule su ga iz razmišljanja riječi telefonskog razgovora jednog od pratitelja. Trgnuo se neprimjetno, kao da se probudio iz sna kojeg je u nekoliko sekundi prosanjao otvorenih očiju. Melita, nova članica posade, još uvijek je stajala ispred njega, sada lagano zarumenjena u licu zbog načina na koji ju je bio odmjerio, i još uvijek čekajući odgovor na svoje pitanje.
- Ne hvala. Ne trebam ništa. – odgovorio joj je pomalo rastreseno, ali ipak ne zaboravivši dobaciti šeretski osmjeh. To ju je zbunilo još više, pa je nekoliko sekundi ostala stojeći, a onda je lagano kimnula, okrenula se i otišla.

- Još je mlada – pomislio je vidjevši tu njenu zbunjenost. Iako nije bio star, nije više bio niti izrazito mlad, ali još uvijek ga je zabavljala ova igra sa ženama. Kao i u poslu volio je igru, a s godinama sve više, samo je natjecanje imalo više čari od trenutka izvojevane pobjede. No, jednako tako, kroz vrijeme i posao i život čeznuli su za ravnopravnim borcem i partnerom, za nekim tko će hodati pokraj, ni milimetar iza, ni milimetar ispred.

Bio je zgodan, no nadasve bio je vrlo šarmantan i duhovit muškarac, osobito kada je to htio. Tako da i nije bilo njegova statusa i imetka, žena mu nebi nedostajalo.

Access

Odlučila sam naučiti ovaj program. To je program za izradu i manipulaciju jednom ili više baza podataka. Vjerujem da će mi koristiti. Nadam se riješiti na poslu izradom razno raznih baza podataka, hrpetine problema.

No, sada, dok još učim, što sama, što na tečaju – užasno je naporno. Dan je prekratak. Osim toga ja bih znanja željela nekako usisati u sebe. Sve mi se odvija presporo.

Što će biti od svega? – Ne znam! Vidjet ćemo.

Proljeće nedjeljom u podne

Nedjelja. Prekrasna, prozračna, vedra i sunčana. Proljetna.

Izašla bih van i prošetala… najrađe. Istovremeno, neda mi se pomaknut ni prstom maknut. Trebala bih kuhati, a to mi se pogotovo neda. Nemam ideju ni za nešto komplicirano i nakuhavajući iscrpljujuće, a kamo li za nešto brzo i jednostavno.

Mozak traži neku svjetlu, vedru i vrckavu razonudu koju će netko ili nešto drugo proizvesti za njegovu vlasnicu. Mozak traži nešto bez vlastitog angažmana. Ali, to nije zato što bi on to tako htio, već zato što se duša umorila, tijelo ulijenilo i pomalo zahrđalo, a srce čezne da bude tetošeno u obilju nježnosti.

Otići ću do tržnice. Tamo je uvijek neki moving. Oči ću moći napajati na žarkom šarenilu boja proljetnog voća i povrća. Ponijet ću i aparat, možda ulovim kakvu zgodnu fotku. Na kraju, možda mi i sine ideja za ručak.

Već je podne. Moram požuriti. Trenutak bi mogao pobjeći. Ne smijem to dopustiti.

Predavanje

Govor, demonstracija, prezentacija. Traje.

Neki se igraju na svojem prenosnom računalu, neki na mobitelu. Neki šaraju, neki piskaraju, a neki zaista zapisuju.
Neki slušaju, a neki se samo prave da to čine.
Neki se bore da ne zaspu.

Neki izlaze iz predavaone i vraćaju se lica ozarena olakšanjem. Jesu li bili na WC-u?!
Neki dolaze mudrog izraza kao da su vani sklopili, barem posao godine, ako ne i stoljeća.
Neki se ne vraćaju uopće.
Neki…

Svi čekaju Coffee Break.

Mobing ili…?!

Ponedjeljak. Novi tjedan. Radni dan. Opet kiša.

Stigla sam u subotu. S puta. Umorna. Iscrpljena. Iscijeđena.
Nedljelja je prošla prebrzo. Nisam se stigla odmoriti. Nisam stigla ništa, a toliko toga sam htjela.

Danas ponovo put. Ali, tek nakon posla. Prvo treba odraditi uredski dan. Kao da put, putovanje i odrađivanje posla tamo negdje nije posao. Da sam profesionalni vozač vrijeme provedeno na cesti brojalo bi mi se u rad. Ovako, vrijeme provedeno za volanom, valjda je godišnji odmor. Čudno je to kako su kriteriji različiti.

Pitam se, da li ovakva vrsta iscrpljivanja, a pogotovo kada je moglo biti uređeno drugačije isto spada u mobing ili se to nekako drugačije zove?!

Put na posao kao putopis?!

Kiša! Pada i tmurno je. Jutro je, ali nema svježinu. Ima težinu. Ne volim takva jutra. Zarobljavaju obamrlošću i tromošću. Najrađe bih ostala doma i pisala. Nemoguće. Egzistencija se osigurava drugačije. Plaća se zarađuje na drugom mjestu, na drugačiji način.

40-ak kilimetara svaki dan. 20-ak u jednom pravcu. Iz grada odlazim na selo. Većina obrnuto. No, ja sam uvijek kontra. Nažalost, to ne utječe na promet. Gužva je u oba pravca. Nelogična realnost.

Putovanje od 20 minuta do tri četvrtine sata. Ovisno. Prometni čepovi na poznatim mjestima. Ipak, svaki novi dan priređuje nova iznenađenja, nove dogodovšitne. Nekad veće, nekad manje. Nekad frustrirajuće, nekad zabavne i smiješne. Ne, kad bolje razmislim, definitivno, nije dosadno. Čak ni za ovakvih dana.

Učmalost je ustoličena tek u lijenosti koja nas priječi da se odljepimo s mjesta. Onog trena kada kirurški i bez milosti uspijemo odstraniti taj strašni tumor… Da budem jasnija, onog trena kad napokon dignemo guzicu kreću događaji kojima zapičinje putopis.

Da, i najobičniji put na posao može postati putopis.
No, kako ga započeti?
Možda ipak tako da najprije skinem pidžamu…?!

Drugi put

Puno toga bih htjela i imala za reći. Žurim se i vremena je malo. Sjedam, spuštam ruke na tastaturu, a prsti stoje, ukočili se i ne miću. Gledam u bijeli ekran nemoćna natjerati prste da zaplešu po tipkovnici i riječi pretoče u rečinice fino tkajući priču netom promišljenih misli.

Ne ide. Ne ide užurbano. Drugi put, možda!?

Danas

Kao da si mi hito reći nešto, danas dok si odlazio.
Kao da ti se nije odlazilo. Kao da si želio još pričati, makar ne obračajući se meni nego njemu, ali da ja čujem jer bila sam prisutna. Osjećala sam da mi indirektno želiš ispričati, da želiš da znam.

Ali, onda si morao krenuti. Nisi mogao pustiti kolegu da čeka na toj zimi, bez prijevoza i daleko od civilizacije. Izašao si iz njegove sobe, a ja sam izašla za tobom. Dok si ti krenuo prema vratima, ja sam kroz veliki prostor zakoračila prema čajnoj kuhinji. Čula sam kako usporovaš korak pred vratima hodnika. Na trenutak si stao. Nisam se okretala, ali znam da si pogledao zamnom. Čekala sam, ali nisi rekao ništa. Otvorio si vrata, pozdravio i otišao.

Spremala sam se polako. Znam koliko ti otprilike treba do grada. Nadala sam se da ćeš nazvati o povratku, reći nešto, pozvati me na kavu. Onda sam pomislila kako ćeš to ipak učiniti porukom, u svom stilu. Mobitel je šutio, nit’ poziva, ni poruke.

Vozila sam polako, u svakom trenutku spremna skrenuti s pravca, pa čak se i vratiti. No, čini se da je i moja spora vožnja bila prebrza. Na kraju, stigla sam doma, a ti se nisi javio.

Sutra, srest ćemo se opet. Ali, sutra je drugi dan, sutra bi sve moglo biti drugačije. Sutra možda više neću biti spremna!?!

Put u nepoznato

Danas putujem. Iako točno znam svoje odredište, pa čak i sam put do njega, bit će to put u nepoznato. Zašto, pitate se. Zato što putujem s njim. Premda još ne znam da li će svako svojim autom ili ćemo jednim, znam da idemo zajedno.

A on?! Prije šest godina činilo se da je Mr. Right. Onda su se počele događati neke stvari, pa se činilo malo manje. Nakon toga su se počele događati neke druge stvari, pa se onda opet počelo činiti da je on ipak Mr. Right. Potom su se izdogađale neke treće stvari, razočarenje je bilo ogromno, a uvjerenje u njegov Mr. Right identitet ozbiljno se srozalo.

I tako, cijelo to vrijeme uvjerenja i razuvjerenja, vrijeme sumnje i vrijeme bez sumnje amplitudinalno se izmjenjivaše iz dana u dan, iz godine u godinu, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, a neki puta iz sata u sat, pa čak i iz minute u minutu. Prije tri mjeseca nastalo je zatišje, kao da je netko zaustavio vrijeme i događanja. Prije mjesec dana dogodilo se nešto prilično gadno i izmjenilo mnogo toga.

No, danas, unatoč tomu svemu, putujemo, i to putujemo zajedno, istovremeno u istom pravcu. Slijedećih 48 sati trebali bismo provesti zajedno na putu i na odredištu. Ne znam što će se dogoditi i ne znam što očekivati?! Ne znam ni kako se postaviti, a pritom mi vlastita kontradiktornost zbunjujućih osjećaja ni najmanje ne pomaže.

Više čak nisam niti sigurna da li smo mi zajedno!?! Jesmo li mi oni koji se mogu zvati “mi”, oni što čine par? I da li mi više uopće možemo biti zajedno? Ovo pitanje, upravo na ovom putu, osjećam, moglo bi dobiti svoj odgovor. Plašim se tog odgovora. Ne znam da li sam spremna na njega u svim mogućim njegovim oblicima, formama i izričajima.

Bojim se samoće s njim, u kabini auta, u maloj sobi. Što učiniti kad zrak između nas postane gust i ljepljiv, razdaljina između tijela premala ili prevelika i preteška za novi iskorak ili ispruženu ruku? Što tada učiniti? Što učiniti tada kada bi minute mogle biti nijeme, a tišina preglasna?

Ne, zaista nisu u pitanju kilometri i njihov broj, dobra ili loša cesta, vrsta prijevoznog sredstva, kao niti duljina trajanja puta. Puno manje je u pitanju, a u stvari mnogo, mnogo više. Toliko mnogo, daleko, teško i strano, da ovaj put nikako nije tek uzbudljiva avantura, već uistinu strepeći odlazak na put u potpuno nepoznatom pravcu, na nepoznat način i s nepoznatim ishodom.

U stvari, pitam se, kamo li ja to danas, uistinu, putujem? Kojim putem i kako danas kroz 24 sata? A onda, kako i kroz sutrašnjih 24 sata?

Neočekivani poljubac

Nije to bio ni ljubavnički, ni majčinski, ni bratski poljubac. Ne bi se mogao nazvati čak ni prijateljskim, jer prijatelji su neka druga kategorija. Uostalom, kako nazvati nekog novopečenog, kroz posao stečenog znanca, koji vam se čak ni ne uklapa u onaj standardni opis kolege?

I ne, nije to priča o ljubavi koja se rađa kroz posao, možda tek titraj dvoje bića što naslutiše da vibriraju kroz istu frekvenciju života, na sličan način, inače, svako sa svojim životom, obitelji, ljubavima.

Posao je obavljen, besprijekorno, poslovno i profesionalno. Obje strane dale su svoj maksimum, potrudivši se do kraja, u dva i pol dana relativno intenzivnog druženja. No, došao je kraj i valja se oprostiti.

Posljednja postaja. Iskrcavamo njegove stvari iz auta, mali kofer i torba za laptop. Zatvaram gepek, okrećem se i pružam ruku.
- Thank you for everithing! – veli, i kao da zna da bih mogla pobjeći ili barem ustuknuti, najavljuje - I’m going to kiss you now…! – Ostajem zatečena, ali ipak ne uzmičem i ne bježim. Stisak ruke i topao srdačan poljubac u jedan obraz, pa u drugi.

Spuštam se lagano na pete, jer morala sam se malčice propet na prste da ga mogu dosegnuti, poljubac mu uzvratiti. Još jedan stisak ruke i pogled. Iako ne bježim pogledom malčice mi je neugodno. Bože, baš sam kao klinka, a to već odavno nisam. No, zateče me ta njegova iznenadna srdačnost i toplina. Nisam je očekivala, ta ovo je ipak samo posao.

Vraćam se i sjedam u auto. On ostaje stajati. Dok on maše, a ja odlazim pitam se čime li sam odala toplinu nutrine, kako li ju je naslutio kroz poslovnu zahtjevnost i strogoću!? No, zar je važno? Bio je to jednostavan, a neočekivani poljubac u svoj svojoj srdačnosti, iskrenosti i toplini, jedna neočekivana slatka mrvica na nisci života.