Vitez i Lavica

Posted in Škorpion i Lavica with tags , on 29/01/2010 by ~ MinuteLLa ~

Da me je netko jučer pitao, da li ćeš danas nazvati, sa stopostotnom sigurnošću stavila bih ne samo ruku u vatru, već glavu na panj, kladivši se na tebe i tvoj poziv. Trebam li reći da bih u tom slučaju u sutrašnji dan ušetala osakačena i bezglava.
Kako li sam samo još uvijek lakovjerna.

Duboko udahnem nekoliko puta, da razbistrim misli, sagledam sa distance.
Zbog čega nisi nazvao?
Ne znam. Zaista ne znam.
Moram priznati da nekog pravog razloga ili povoda ne vidim.
Jučer nisi izdržao, morao si me čuti još jednom. Makar na 5 minuta. I to je tako godilo.

U neko doba poslala sam ti poruku.
Nakon dužeg vremena stigao je tvoj odgovor: Nazovi me!
Peh. Tek sat i pol kasnije ja sam ga primjetila i odmah nazvala.
Bio si na sastanku. Tek toliko si mi uspio reći. Razumjela sam, pozdravila i prekinula. Bio je to drugi peh.
Poslah ti poruku da objasnim zašto tako kasno reagiram. Sorry, rekoh, kroz par kratkih rečenica.

Predvečer stiže tvoj odgovor da nema veze, da ćemo se čuti sutra. I osmijeh na kraju.
Da li ti to mene iskušavaš? Da li me testiraš?
Iako ne mislim da je baš sve bilo planirano. Ne mogu se oteti dojmu da upravo to radiš.
Baš kao da se poigravaš samnom.

Viteže moj, obožavam igru i ti to znaš. Ti to osjećaš.
Ipak ne zaboravi da ja sam Lavica!
(A, lava kažu ne izaziva se ni kad spava.)

Kupidon

Posted in Ljubavna priča with tags , , on 20/12/2009 by ~ MinuteLLa ~

Mr. Sirius se javio i započeo komunikaciju. Čak pokazao solidnu dozu zainteresiranosti. On zapanjuje i zbunjuje. Na trenutke i sam se takvim doimlje. Razigrana napetost osjeća se u zraku. To godi.

Pitala je anđele…
Karte su se promješale. Odgovor je pao…
Kupidon!

Pa kaže…
“Mi punimo vaše srce i um ljubavlju, a u cijelom vašem biću budimo strast prema životu. Odlučili ste prihvatiti romantičan odnos i uživati u njemu i time potaknuli ovo buđenje u sebi. Dopustite si da slavite ljubav u svim njezinim uzvišenim oblicima!”

Smije li ona vjerovati da se zaista počelo događati?!
Smije li ona vjerovati da je Kupidon uistinu stigao?!

You’ve got a blog

Posted in You've got a blog with tags , on 03/12/2009 by ~ MinuteLLa ~

On je imao i još uvijek ima, a i ja sam imala i još uvijek imam blog. Pišemo tamo i on i ja već duže vrijeme. Svatko od nas niže svoje postove na svoji način, nekim svojim ritmom i stilom.

Ne znam tko je koga pronašao, ali nekako mi se čini da sam ja prvo naletila na njegovo pisanje i da mi se dopalo. Bilo je to prije otprilike godinu dana. Od tada, iako sam ga čitala redovno, tek tu i tamo ispod pokojeg njegova posta ostavila bih komentar. Ponekad vrckav, ponekad ozbiljan, ponekad izazovan ili tek smiješan i zadirkujući, ali uvijek iskren i otvoren, upravo onakav kakav je osjećaj u meni pobudio napisani tekst.

Onda je jednoga dana stigla njegova poruka. Nenavikla na njih, nisam je ni primjetila, pa je on ispod moga postao morao ostaviti poruku – obavijest o slanju. Pronašla sam je i odgovorila pristojno, prateći duh u kojem je bila napisana. A, bila je vedra. Od tada prošla su dva mjeseca. Nove poruke kao ni odgovora na moju nije bilo. U međuvremenu izmjenismo tek pokoji komentar na blogu.

A onda, jednoga dana, nakon otprilike dva i pol mjseca stigla je i druga poruka izazvana nekim mojim komentarom ostavljenim ispod njegova tada najnovijeg posta. Odgovorih i na nju, pomalo zbunjeno jer me zbunila svojim sadržajem. Odgovor je stigao sljedećeg dana. Otpisah ponovo, ali njegov odgovor nakon toga nije stigao. Čekala sam dan, dva, a onda odustala.

Šestoga dana nakon toga iznenada stiže u najmanju ruku vrlo neobična poruka i nadasve ni najmanje očekivana. Zbunila me, razdragala, zapanjila, oduševila i oraspoložila – sve odjednom. Odgovaram mu, razmjenjujemo e-mail adrese i tako počinje naše dopisivanje.

On je imao i još uvijek ima, a i ja sam imala i još uvijek imam blog. Pišemo tamo i on i ja već duže vrijeme. Svatko od nas niže svoje postove na svoji način, nekim svojim ritmom i stilom.

Ne znam tko je koga pronašao, ali nekako mi se čini da sam ja prvo naletila na njegovo pisanje i da mi se dopalo. Bilo je to prije otprilike godinu dana. Od tada, iako sam ga čitala redovno, tek tu i tamo ispod pokojeg njegova posta ostavila bih komentar. Ponekad vrckav, ponekad ozbiljan, ponekad izazovan ili tek smiješan i zadirkujući, ali uvijek iskren i otvoren, upravo onakav kakav je osjećaj u meni pobudio napisani tekst.

Onda je jednoga dana stigla njegova poruka. Nenavikla na njih, nisam je ni primjetila, pa je on ispod moga postao morao ostaviti poruku – obavijest o slanju. Pronašla sam je i odgovorila pristojno, prateći duh u kojem je bila napisana. A, bila je vedra. Od tada prošla su dva mjeseca. Nove poruke kao ni odgovora na moju nije bilo. U međuvremenu izmjenismo tek pokoji komentar na blogu.

A onda, jednoga dana, nakon otprilike dva i pol mjseca stigla je i druga poruka izazvana nekim mojim komentarom ostavljenim ispod njegova tada najnovijeg posta. Odgovorih i na nju, pomalo zbunjeno jer me zbunila svojim sadržajem. Odgovor je stigao sljedećeg dana. Otpisah ponovo, ali njegov odgovor nakon toga nije stigao. Čekala sam dan, dva, a onda odustala.

Šestoga dana nakon toga iznenada stiže u najmanju ruku vrlo neobična poruka i nadasve ni najmanje očekivana. Zbunila me, razdragala, zapanjila, oduševila i oraspoložila – sve odjednom. Odgovaram mu, razmjenjujemo e-mail adrese i tako počinje naše dopisivanje.

Kao pas…

Posted in Mrvice života with tags on 19/11/2009 by ~ MinuteLLa ~

Čovjek se ponekad uistinu osjeća sam kao pas, ma kako slika naizgled bila idilična…!

pas

Ponos i predrasude

Posted in Off Topic with tags , , on 03/11/2009 by ~ MinuteLLa ~

Netko će se možda i smijati, ali ponosa je dovoljno da otfrknem ponosno, a predrasude ću jednostavno zanemariti u preskoku.

Kasno je, a još sam na poslu. Trebala bih još ponešto dovršiti, ali više nemam ni živaca ni snage. Osim toga, napokon sam je pronašla.

Možda je čudno da je još uvijek nisam pročitala. Možda je još čudnije što me u ovim mojim godinama već duže vrijeme intenzivno ganja da je pročitam. Ne znam, ali baš to mi se događa.
Tražila sam je već duže vrijeme. Rasprodana. Doći će, ali nije došla. Naručit će je, ali je nisu naručili. I danas, već napola odustala, od svih pretraga (onih progooglanih do onih odpješačenih od knjižare do knjižare), napokon je pronalazim.

On-line i off-line antikvarijat. Piše da ima. Tražim kontakt. Pronalazim i broj telefona. Nazivam i pitam. Kažu ima. Rezervirat će mi. Nakon desetak minuta, pretražujem ponovo, ali on-line antikvarijat kaže da je više nema. Zaista su brzi.

Žurim po moj primjerak “Ponosa i predrasuda” Jane Austen.
A oni, jedini kod kojih sam je našla su: www.antikvarijat-studio.hr

P.S.
I nisu mi platili za reklamu, ovo je od srca, zbog sreće što sam je pronašla!

Ni Merlin, ni Coperfield – samo ja

Posted in Kako kroz 24 sata? with tags on 04/08/2009 by ~ MinuteLLa ~

Utorak. Trebala bih biti na poslu, a nisam. Barem ne još. Mislila sam da ću uspjeti sve napraviti, riješiti, organizirati bez da odem na godišnji. Čini se da tako ipak neće moći ići. Javila sam da kasnim. No, bojim se da neće biti ništa bolje i nikakve velike koristi od mene ni onda kad zakašnjelo stignem. Toliko sam živčana i rastresena da se jednostavno ne mogu koncentrirati. A i kako bih? Manje adaptacijske radove i njihove troškove od cca 50.000,- kn trebala bih ugurati u 10.000,- kn relativno raspoloživih. Čovjeće, pa nisam ja Coperfield!

U tom duhu, jednako tako, trebala bih posao od 2-3 tjedna ugurati u 5-7 dana. E, pa bome nisam ni Merlin. Uz sve to, kad i ako na kraju zatražim i dobijem godišnji, možda bih trebala otići negdje i zaista se malo odmoriti. Ono baš, pustiti mozak na pašu, bacit se u more, sunčati se, šetati, slušati glazbu, pustit druge da mi makar polupansionski, ako već ne i punopansionski ili, najbolje bi bilo, all inclusive, kuhaju, spremaju, ugađaju, a za sve ostalo puste me na miru. Možda bi se dalo negdje ubosti neki last minute aranžman i rastegnuti ga na 12 miliona rata, ali…

Uglavnom oko mene kud god pogledam, kamo god se okrenem sve sami gordijski čvorovi. Ovaj čas ne vidim načina ni sredstava kako ih raspetljati. Osim toga, ti čvorovi, čovjeće, kao da su neraskidivim srodstvom povezani s Hamletovskim pitanjima tipa: Adaptirati ili neadaptirati? Uzeti godišnji ili ne uzeti godišnji (pa ipak pokušati izdurati i izgurati ovako)? Spakirati kofere i otići na odmor ili ne otići? Riješavati čvor po čvor ili ih sve sasjeći, pitanje je sad? I tako redom…

Kažu jutro je pametnije od večeri. Ja se već nekoliko jutara budim nakon tih kao glupljih večeri, i ništa ne primjećujem tu pametnijost jutra. Čak štoviše, svako mi se jutro čini gluplje i od prethodne večeri, i od prethodnog jutra. Ukratko, problemi me stišću i sve sam gluplja umjesto da sam pametnija. Osjećam se kao dobro uglavljena u škripcu, dok se neka budala igra s onom ručicom i samo ga još bolje zateže.

Iako nisam Ines, moja je deviza “Nedaj se Ines!”, pa se uglavnom tako i ponašam, nastojeći ne odustati i boriti se do kraja. Zašto, ipak, ne uspijeva? Ne znam, možda je greška ipak u imenu?! Možda bih imenovno ipak trebala prilagoditi ovu deviznu krilaticu, pa da profunkcionira. Probat ću.

A sad giljam na  posao, ali ne zato da bih radila, već po godišnji.
Jednom i ja moram tako!
Možda je ipak došlo vrijeme da samu sebe, barem samoj sebi, stavim na prvo mjesto.
Da, svaka čast svakome, ali veresija više nikome. Dosta je bilo altruizma.
Došlo doba da dobra raskine bratsko-sestrinske odnose s budalom.
Što je bilo bilo je. Ne ponovilo se!

Slavljenički

Posted in Kako kroz 24 sata? with tags on 25/07/2009 by ~ MinuteLLa ~

Danas mi je kao rođendan. Mrak! Osjećam se fenomenalno glupo i nadvremenski staro. Metuzalem, Isusov magarac i ja, tu smo si negdje – ekipa po godinama. Još jedan mrak!

Moja draga gospođa majka koja je skoro još jedanput stara koliko sam i sama, što bi moje dijete reklo: “Jedina koja je s gospodinom Bogom bila na otvaranju zemlje.” – neće se sjetiti da ja danas imam rođendan. Nema to veze što me rađala. Mislim, i ako se sjeti reći će da nije znala na koji broj telefona, mobitela i ne znam čega da me nazove. Ovo je već treći mrak, a još je jutro.

Konjina od bivšeg muža s kojim još uvijek živim u istom prostoru (nemojte me pitati zašto, jer to je pre-science atomska fizika življenja) koji me jučer izbacivao iz stana, danas bi mogao doplahutati s nekakvim šarenim zamotuljkom tipa poklon i tipa: pa to je normalno i koji mi je kurac jer on je znate formalist. Halloooooooooooooooo!?! Mrak četvrti! (P.S. – Jedva čekam da se odselim. I u tom kontekstu jebemti vladu, ovu kokošku na premijerskoj stolici, državni bankrot i banke koje imaju takve uvjete kreditiranja da uz svu urednost i visinu plaće kredit ne možeš dobiti. Toliko o perspektivi življenja. Ujedno, mrak peti!)

Moje tri gracije iz Kroacije, moje tri najbolje frendice, ove što me znaju već od pamtivijeka, što su spiždene na moju mjeru, prostoga duha, čistoga srca i bez dlake na jeziku, pa taman i da si Bogu brat, otpizdile svaka u svoj bogu iza nogu, pi’domaterinski kraj svijeta, pa mi stižu razglednice, karte, čestitke, SMS-ići. (Previše psujem, ‘ebemu mater, takav je dan!) Uglavnom nema ih na dohvatoruku, pa da ih zgrabim i odjezdim s njima na neki dobar trač, jadikovku kukulelovku, da se negdje dobro naklopamo, gurmanski omastimo i zajebemo sve dijete na kojima smo sve skupa osim ove Željke Amazonke (majke ti u kakvu se glistu pretvorila, a bila sam još nedavno nenadjebivo mršavija), pa da onda bez kapi alkohola (jer mi smo prokleto trijezne, jedne od onih što su pijane na suho) rasturimo društvo u restoranu i susjednom lokalu, onako iz zajebancije i kroz grohotan smijeh. Eh, a sad kako ih nema, a ovu Dalmatinku i onako moram uvijek dovlačit’ (sva sreća da je žena pokretna i od akcije po tipu: uvijek spremna), cijeli ću taj slavljenički performans morati izrebalansirati za jesen. Ajde ovo nije baš taki mrak – ovo je sivilo broj jedan s mogućnošću rujanskog razvedravanja.)

Gospodin X koji bi mi rado zavirio u gaćice i zvao me svojom već se javio. Dvostuko čak. Poslao SMS i nazvao. On bi nešto, ali kao i obično ni sam ne zna točno što. On se pojavio par godina nakon što sam se rastala i od tada je tu. Čeka. Ne zna se što, ali čeka. Valjda da se ove imovinsko-pravne zavrzlame konačno razriješe, pa da mračan suživot kao jedina garancija da ne spušiš sve što si u životu stvorio, napokon prestane. Ne znam, ali valjda. On bi da mi nekako, ali ne zna kako, jer već godinama sprema vlastiti kaos, ali mu to više ne ide nego što mu ide. A meni dosta vlastitih sranja da bi još i tuđa kusala. Da li ja to postajem odvratno egoistična i sebična?! Daj Bože da me se napokon primilo!

Uglavnom, gospodin X je s vremenom postao inventar moga življenja, nezvana sjena pratilja, nužno zlo ili tako nešto. S povremenim, vrlo rijetkim izletima u nešto originalno i oduševljavajuće, najčešće je naporan pain in the ass. Jednom sam ga pokušala sasjeći u komadiće i okončati više tu lakrdiju, ali je gospodin pokazao neočekivanu žilavost. Trenutno nemam snage još i za to ratovanje, za iskorijenjivanje žilavih žila. Budući da od samog početka kod mene sve karte stoje na stolu i otvorene, boli me dupe. Ti se baš sad, i baš tako nakanio i ne odustaješ – oki doki striček, samo nek se zna, poslije nema nismo znali, jer se znalo. Sve se zna. Kod mene nema oko kere, pa na mala vrata. Kod mene, na glavna vrata i drito u glavu. Jest, da me najčešće to skupo stoji, ali ja rađe skupo plaćam i mirno spavam. Pa tko voli nek izvoli.

Dakle, tu mi se sve čini da za danas nismo gotovi. Mogao bi pasti još kakav poziv na ručak, večeru ili štogod. Nekako si baš ne izgledam raspoloženo za takvu vrstu kreveljenja kojeg ne osjećam. No, nikad ne reci nikad, pa tak nebum ni ja. Za silu je, vele, vrag i muhe jel.

Toliko o rođendanu i danu slavljeničkom.
A sad idem kod frizera.